Za poèetak, mini-kviz u obliku zagonetne prièe: "Vidi, Kate, šta san kupila! Famooozan šešir. Ovakvoga ne moš naæ u cilome Splitu. I to za ovako male pare!" "Meni se pari skroz isti ka oni tvoj šta ga ne nosiš jer ti se više ne sviða, ali nema veze. Nego, Luce, jesi li bila na odjelu plastike? Imaju jeftine zdjele za salatu, i još ako ih kupiš dvadeset, dvi dobiješ besplatno!"

"Pa, to je stvarno prilika. Samo, mi ti baš nismo od salate, pa bi nan dvadeset dvi bilo malo puno..."

"Ma, šta æeš se mislit za te pare, bagatela su, a puno su lipe, nema takvih kod nas! Iden vidit di je Mare, našla je kraaasne vešte, a možda bude koja i moj broj. Sad kad iman ovako lipi šešir, pa još ako bude sriæe pa naðen i cipele..."

Pitanje glasi: gdje razgovaraju tri starije brðanke iz Splita, negdje krajem osamdesetih godina:

a) u Zagrebu, gdje uživaju u bogato opremljenoj (nekadašnjoj!) robnoj kuæi u centru grada

b) u jednoj od duæanima naèièkanih ulica Trsta, nekadašnjeg mitskog mjesta svih naših shopping-fantazija

c) u polupraznom, asketski "ureðenom" magazinu u malom bosanskom mjestu pokraj kojega logoruju sa svojim odredom.

Evo kako bi, vjerojatno, odgovorio, sav okupan u znoju lica svoga, natjecatelj koji "želi biti milijunaš": "Hmm... to baš nije moje podruèje... ali da pokušam...Ce nije sigurno, jer se ne bi tri odrasle žene iz velikog grada oduševljavale mjesnom prodavaonicom robe široke potrošnje... Dvoumim se izmeðu A i Be... Pa, recimo da izmeðu Zagreba i Splita nije bilo baš tolike razlike u opskrbljenosti, a Trst je ipak Trst... Neka bude Be, Trst."

"Be je sigurno vaš konaèan odgovor?" neutralno æe Tarik.

"Malo se dvoumim izmeðu A i Be, ali da, Be je moj konaèan odgovor" tvrdoglavo æe natjecatelj, kojem ne bi pomoglo ni da mu Tarik napiše transparent s toènim odgovorom i maše njime iznad glave.

Vjerojatno biste i vi odgovorili slièno. No, da Tarik zaista napiše transparent s toènim odgovorom na ovo pitanje, na njemu bi pisalo jedno veliko, visoko – "Ce"!

Èinjenica jest, koliko god zašli duboko u šumu i koliko god dugo u njoj ostali (ili možda baš zbog dužine boravka?), duh potrošaèkog društva u nama ne umire, a kune u džepu veselo poskakuju kad netko logorom pronese vijest:"Ide se u grad!". Prièica s poèetka karikira kako se u kontaktu s civilizacijom, na logorovanju èesto ponašaju odrasli. No, koliko æe novca i na što oni potrošiti, zbilja je samo njihova stvar (ovdje je rijeè o brðankama koje se na logoru ne bave izravno radom s izviðaèima, nego su više pratnja svojim muževima, aktivnim izviðaèima). No, kakav naèin gospodarenja novcem na logorovanju možemo oèekivati od djece? Da li im, i koliki, džeparac spremiti za njihovo možda prvo samostalno, dugaèko putovanje?

S džeparcem najmlaðih - u blagajnu!

Džeparac – da ili ne, tu dileme nema. Dijete, pa ma kako maleno, treba imati džeparac. Koliki – ovisit æe ne samo o vašim moguænostima, veæ i o tome gdje se putuje i koliko daleko, te o procjeni voditelja akcije, za koju ih slobodno možete upitati. U nekim našim jedinicama postoji dobar obièaj da djeca svoje džeparce po dolasku na mjesto logorovanja povjere na èuvanje blagajniku u logorsku blagajnu, koji æe, naravno, toèno zapisati pohranjeni iznos. Tako æe se sprijeèiti gubljenje, lažne ili pak prave (te su rijetke – ja ne znam ni za jednu!) kraðe, meðusobno optuživanje djece koja su obièno prebrza na jeziku kad treba reæi:"Ukralo mi je!", ali i pretjerano trošenje (npr. cijelog iznosa u prva dva dana). Istovremeno, to æe i dalje biti džeparac u pravom smislu te rijeèi, odnosno dijete æe njime moæi slobodno raspolagati kako želi. Još je bolja varijanta, koju predlažem voditeljima, da novac pokupe izravno od roditelja prilikom samog ispraæaja na put.

Dva uèinka jednog “trika”

Odlazak na logorovanje je, ustvari,  jako zgodna prigoda da dijete nauèi racionalno gospodariti "svojim" novcem. "Trik" je jednostavan: obeæajte mu da vam, ako ne potroši sav novac, ostatak neæe morati vratiti, veæ æe ga moæi ostaviti za sebe i štedjeti, sve dok ne uštedi do iznosa dovoljnog da ostvari neku svoju želju i npr. kupi "Actionmana" ili "Barbicu". Time ste jednim udarcem ubili dvije dosta važne “muhe” u djetetovu poimanju svijeta:

1) nauèili ste ga da treba štedjeti, i mnogo šire:

2) nauèili ste ga da je èesto dobro biti strpljiv u zadovoljenju svojih potreba i želja.

To što ste ga nauèili da treba štedjeti, osim što je vrlo praktièno, korak je u spoznavanju vrijednosti ljudskog rada, èiji su proizvod materijalna i druga dobra koja utjelovljuje novac. To je u današnjem svijetu globalnih svjetskih kompanija, a posebno u našem tranzicijskom društvu poremeæenih vrijednosti koje, ne zavaravajmo se, djeca i mladi zarana uviðaju, osobito teška zadaæa.

Ovo drugo, pak, ima još šire reperkusije na izgradnju mladog karaktera, i odnosi se na tzv. odlaganje zadovoljenja. Ono se može vježbati i s vrlo malom djecom, nudeæi im izbore poput ovog: "Možeš sada dobiti lizalicu, ali ako prièekaš do poslije ruèka, dobit æeš i lizalicu i "Kroki"! Tako se djeca vježbaju u sposobnosti da obuzdaju svoje trenutne porive i prohtjeve, što æe im u prilagodbi na nimalo idealan stvarni život, u kojem se ne može dobiti sve što se želi, a pogotovo ne istog trena kad se to poželi, umnogome koristiti. Za ilustraciju, zna se da maloljetni delinkventi vrlo teško uspijevaju odlagati zadovoljenje, u usporedbi s ostatkom populacije. Oni ono što žele moraju dobiti, i to odmah, i bez obzira na moralne, zakonske, fizikalne i druge prepreke, bez obzira na eventualne žrtve i na negativne posljedice po njih samih, poput kazne, pritvora  i sl. Dakle, da su ih roditelji na vrijeme (dakle: vrlo, vrlo rano!) uèili  kako se obuzdati, vjerojatno se nikada ne bi našli u jednoj takvoj životnoj dilemi, kao što je: koji od dva kioska obiti - na lijevoj, ili na desnoj strani ulice? I pogledajte samo do kakvih smo tema došli, a krenuli smo od obiènog djeèjeg džeparca!

A Kate, Luce i Mare s poèetka teksta - njihove su životne sudbine veæ debelo zacrtane, pa im neæe mnogo odmoæi jedan nepotrebni šešir više u garderobnom ormaru, ili dvadesetak suvišnih zdjela za salatu, u koje æe se na kraju zasaditi cvijeæe. Uostalom: "više cvijeæa - manje smeæa!".

< «   » >