Marjanska Vrata

ŽICA PODNOSI SVE

Jutro je na Fakultetu xyz. Sunce obasjava prozore s južne strane uskog hodnika, kojim sporadièno proglavinjaju studenti u hrpicama. I porta, uvuèena u sjeverni zid hodnika, kupa se u suncu. Iza uskog pulta sa staklenom pregradom ocrtava se lice krupnog, ljubaznog i zap- _^^^^^_ ravo vrlo simpatiènog podvorni-ka. Taj je mladi èovjek (inaèe su podvornici uvijek nekako starije tete ili strièeki, zar ne?) kad god ga sretnete nasmijan i ugodan. Èini se da voli svoj posao, prijateljski kontakt sa studentima, svoju æibu i sve u njoj: i stari izgrebani stol boje oraha, i sjedalicu koja kao da je pobjegla iz kakve konferencijske dvorane sedamdesetih, i termoakumula-toricu koja je vjerojatno iz iste ere ili tek nešto mlaða, i telefon. E, telefon. Jedino on nije zapeo u vremenu ranih Novih fosila i Srebrnih krila, nego je, brate, sre-brnosivi, novi, a mora bit novi, jer kako bi inaèe fakultet imao više linija. Više linija znaèi i više odgovaranja na telefonske pozive za našeg podvornika. Tako se i toga sunèanog jutra novi, srebrnosivi telefon oglasio nebrojeno puta.
Nakon jedne takve zvonjave, nekoliko prisutnih koji su se zatekli u portirnici slušalo je ovaj razgovor:
... Fakultet xyz, izvolite!
...Je, ja sam... Ne znam toèno kad je ispit, a valjda oni znaju... mogu vam pogledat, nema problema... Halo! ispit je šesnaestoga u deset sati... Ne, nije još bio, šesnaestoga je... U kojoj je dvorani... pa, pogledat æu, iako imamo samo dvije dvorane, pa...Molim?... Koja je to godina?... Treæa?... Ha, èujte, bilo je nešto ispita, sad bi to trebalo vidjet na oglasnoj ploèi kod kojih profesora... Ne, professor N.N. još nije izvjesio rezultate... Ne bih vam znao reæi tko je izašao na ispit... A iz kolegija Xyanike isto ne znam, ne izvjese oni uvijek... Možete vi nazvati, ne smeta meni, ali... Molim, doviðenja!
OdloživŠi slušalicu, podvornik koji je ujedno i majstor, pa popravi grafoskop kad se pokvari, mijenja žarulje u uèionicama, popravi koju policu i ima niz slièpih zaduženja, glasno odahne i okrene se prisutnima: Nema druge, treba organizirati primanja za roditelje!
Eto. Sad sve znate. Tajanstvena osoba koja je nazvala i unakrsno ispitivala o ispitima održanima i neodržanima nije student, nego - jedna majka! Ona zove iz drugog grada, udaljenog dvjestotinjak kilometara, da se raspita kad je i gdje ispit njenog sina! Podvornik više nije nasmiješen: Uh, ovo je još dobro, trebate vidjeti kad nazove otac! On bi htio da idem profesora pitati je II mali izašao na ispit i je li položio! Pa sve: molim vas, ako ikako možete... A mali ne uèi, njima govori jedno, a istina je drugo, i onda sam ja izmeðu dvije vatre, ne znam više Šta æu govoriti i sad æe ona njega iz drugog grada zvat i reæ mu kad muje ispit i u kojoj dvorani!
Mene neupuæenu zanimalo je ima li toga još.
Da ima li? Zovu ljudi, raspituju se, kažu: on je sad na èetvrtoj godini, a ja pogledam i vidim da polaže ispite s prve, dakle, ne može nikako bit èetvrta, ili, ona mala šta ju je otac doveo na prijemni, i sa svim papirima puf! meni na portu, da je ja odmah upišem, jer ona to zaslužuje! Upisala se, ali otac redovito zove šta je i kako je. A šta da mu kažem? Jad i nevolja! ili, sluèaj jednog studenta prije par godina: još dugo nakon Što je napustio fakultet i zaposlio se kao konobar, roditelji su zvali i raspitivali se kako stoji s ispitima. Šta je on njima sve nalagao, možete samo zamisliti!

INDEKS PO PRINCIPU "URADI SAM"!

Pouka ove prièe nije: studenti lažu! Pouka je: ne možemo djecu natjerati ni da studiraju, ni da budu uzorni studenti, ako oni to ne žele! Kao odgovor na naš pritisak dobit æemo - laž. A laž je kao lavina, pa s vremenom raste i jaèa. Položio sam ispit lako se pretvori u Dao sam godinu, a onda slijedi ruèni rad: krivotvorenje indeksa. Da, dobro ste proèitali! Osobno sam vidjela nekoliko kvalitetno izraðenih iažnjaka, napravljenih samo da ih se može pokazati roditeljima!
Sve ovo ne znaèi da svaki roditelj mora sumnjati u svog sadašnjeg ili buduæeg studenta. Jedino oni koji se mogu prepoznati u prièi s poèetka teksta, koji misle da mogu imati kontrolu nad životom svog adolescenta, u opasnosti su da potpuno izgube uvid u to što se s njim dogaða. Stvarnost æe im prikazivati kakvu je oni žele vidjeti, i zapravo se potpuno udaljiti od njih. Lijepo je negdje rekao jedan psiholog: dijete do jedanaeste, dvanaeste godine možete poduèavati i usmjeravati, ali adolescentu postajete - savjetnik! Ne pomirite li se s tom èinjenicom, izgubit æete i tu ulogu, i on æe vas potpuno izgubiti iz vida kao osobu kojoj se može iskreno obratiti kad mu je potrebna pomoæ u nošenju sa životnim problemima. Tad nastaje lažiranje stvarnosti, možda i traženje potpore u sumnjivim društvenim krugovima, sa svim problemima koji iz toga mogu proiziæi (ukljuèujuæi i problem mmmm^mm narkomanije), ili pak - odustajanje od borbe s izazovima života, nastanak psihièkih smetnji i jednog kroniènog osjeæaja izgubljenosti i nezadovoljstva životom. A na koncu -opet æe izabrati životni put koji on, a ne vi, želite. Ma kako vam to bilo teško, morate mu to dopustiti i tako sprijeèiti veæu štetu. Mislite li da griješi, nikad nije kasno da vaš adolescent to sam uvidi uèeæi na svojim greškama i vrati se na fakultet, ili pak izabere neki drugi, za koji æe stvarno biti zainteresiran.

DJETINJSTVO KOJE NIKADA NE PRESTAJE

Kontrolirajuæi ga tijekom studija, neæete mu usaditi odgovornost za vlastitu sudbinu, jer ju umjesto njega obnašate vi! (0 sliènoj temi veæ sam pisala, ali mnogo problema proizlazi iz jednog jedinog pogrešnog pristupa odgoju!) Završetak srednje škole krajnja je granica do koje možete dijete držati u uvjerenju da je to što se s njim dogaða u životu dijelom odgovornost i vas, roditelja. Želite li mu dobro, od upisa na studij nadalje tražite od njega da, kako i prilièi njegovim godinama, sam preuzme brigu za svoju sudbinu. Znam, živimo u sredini u kojoj su roditelji dužni priskrbiti djetetu (ne mislim samo financijski) i upis na studij (da mi je samo znati: kako?), i uspješno studiranje kojeg, kako se neki znaju samozavaravati, nema bez plaæanja repetici-ja, i zaposlenje. A kad se obožavani sin ili kæi i zaposli (jest, teška su vremena, ali možemo i mi biti malo aktivniji i prilagoditi im se, zar ne?), roditelji su još dužni kuhati mu, plaæati režije i davati džeparac za izlaske. U ovoj zemlji djetinjstvu nikad kraja! E, pa stanite tome na kraj!
I još nešto. Nemojte Vi voditi djecu na prijemni za upis na fakultet. Ne zato što bi vas bilo otužno gledati po hodnicima, nego zato što je to za njihovo dobro. Ako nisu sposobni ni to uèiniti sami, ne oèekujte da æe se poslije upisa odjednom probuditi i odgovorno pristupiti uèenju da se sve praši. Bacite ih konaèno u tu vodu, jer jedino tako mogu nauèiti plivati.