Marjanska Vrata

Bio je uobièajen logorski dan, osim stoje veæina izviðaèa polagala šutnju, odnosno kao uvjet za osvajanje vještine kurira cijeli dan nije smjela ništa govoriti. Patrole su se tog dana natjecale u paljenju vatre, pa je i naš Mišo, koji je takoðer polagao šutnju, bio "piroman". Pravila takvog natjecanja univerzalna su i dosta rigorozna, a i drva su bila prilièno vlažna. I istovremena koncentracija na "zavjet Šutnje", a najviše nedostatak znanja i iskustva još friškog izviðaèa, radili su protiv Miše. No, on se svojski trudio. Ipak, vatra nikako da se dovoljno razgori. U žaru rada, "izgorio" je on - progovorio je, tj. zamumljao sebi nešto u bradu, a da isprva nije to ni primijetio. No, morao se pomiriti s tim da je "pao Šutnju" i da od žarko željenog vještarstva neæe biti - ništa.

Nije mu bilo lako. Suze samo što mu nisu navrle, ali nije im dao na svjetlo dana. U njemu se budila ljutnja - na sebe, na druge, na vatru, na cijelu situaciju, ali ni njoj nije dao da se razmaše, da plane, da baci i drva i šibice i odustane od svega i sve pošalje bestraga. Umjesto toga, ubrzo se djelomièno pribrao, i iako se vidjelo koliko mu je teško, nastavio se truditi. Da, tog je trenutka Miso pao šutnju, ali je zato i položio tešku lekciju samosavladavanja, jednu od neizbježnih na trnovitom putu odrastanja. Zatim, iako sav zbunjen i u nevjerici da mu se to dogodilo, nije pao u iskušenje da sebi ili drugima zanijeèe da je govorio. Što je pak time pokazao? Hrabro prihvaæanje realnosti ma kakva ona bila, i - poštenje, još dvije znaèajke zrelog ponašanja. Veæ je iz do sada navedenog jasno koliko je dobra za razvoj liènosti jednog djeèaka uèinila jedna još nezapaljena vatra. No, iako vam sve veæ miriše na happy end i neizbježnu poantu, prièi još nije kraj. Ono najbolje tek dolazi.

Usprkos trudu, Mišo nije uspio zapaliti vatru u zadanom vremenskom roku, pa se tužan poslije natjecanja s ostalima uputio na ruèak. Poslije ruèka po dnevnom je rasporedu bio odmor. No, Mišo se nije uputio u ugodu obližnje hladovine, veæ ravno na poprište jutrošnjeg natjecanja. Èvrsto je odluèio, svemu usprkos, ipak upaliti tu vatru... Dok su ostali ljenèarili, oko Miše se sve pušilo od rada - sve, samo ne vatra. No, nije se predavao. Stalno je prebirao po drvima ne bi li pronašao najsuhlja i najtanja, preslagivao ih na razne naèine da vidi koji æe bolje upaliti (doslovce!), puhao da se plamen razgori s razlièitih strana... zapravo, uèio je sam pokušavajuæi i radeæi, a tako se najbolje uæi. Poslijepodnevni odmor je bio veæ davno prošao. Malo po malo, oko njega su se skupljali ostali i pratili tok dogaðaja. Konaèno, zaplamsala je vatra! Spontano, svi su prisutni sklopili ruke u pljesak, U trenutku dok je modrocrveni jezièak palucao po konopcima iznad sebe, od Miše nije bilo sretnijeg i ponosnijeg na ovoj našoj kugli Zemaljskoj.

I njegovi skautski voðe bili su na njega ponosni, pa je naveèer na zboru Mišo javno pohvaljen i pripala mu je èast da spusti zastavu. To je dobar potez njegovih voditelja, baš kao i to što su ga toga poslijepodneva pustili da ostvari svoj naum, bez obzira što se to kosi s dnevnim rasporedom.

Mišo je s pravom bio ponosan na sebe, jer je puno toga nauèio i pokazao. Osim samosavladavanja, prihvaæanja realnosti i
poštenja, pokazao je i nevjerojatnu upornost, samoinicijativu i vjeru u sebe. Imao je želju da sam postigne nešto i savlada jednu novu vještinu, samo radi sebe i vlastitog napretka, a ne da potuèe takmace i zasluži priznanje drugih. Vještina paljenja vatre možda æe mu jednom dobro doæi u životu, barem za ispeæ gradele, a nikad se ne zna: možda njemu ili nekome oko
njega spasi život. No, stepenice koje je prešao u razvoju svoje liènosti ogledat æe se ubuduæe u èitavom nizu njegovih životnih situacija.

Posebno je važno što æe doæi do izražaja i pomoæi mu u za njega nepovoljnim okolnostima. Ta, svi znamo koliko je teško pokleknuti, i potom nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, a ako niste primijetili: Mišo je uspio upravo to, i više od toga.

Ovakvih prièa iz skautskog života moglo bi se isprièati na tisuæe, a sve bi one, iako na razlièite naèine, govorile jedno: logorovanja i ostale izviðaèke akcije nisu samo odmor i druženje, veæ prava prilika za odgoj i poticanje osobnog razvoja djece i adolescenata. Tu priliku, koju dobrano koriste izviðaèki voðe, i - a da toga nisu ni svjesni - i izviðaèi sami, pruža im izviðaèki naèin rada. Zašto vam to govorim baš sad kad je logorovanje pred vratima? Zato što, rjeènikom kemije reèeno, ako je vodni sastanak najblaža otopina svega što izviðaèki naèin rada s mladima pruža, logorovanje je njegov èisti koncentrat. Na logorovanju se ne samo radi i zabavlja na izviðaèki naèin, veæ se tako i živi, pa to na mladu osobu ostavlja mnogo više traga. Tijekom svakog logorskog dana izviðaèki voditelji trude se da vašoj djeci pruže što više zanimljivih aktivnosti, primjerenih njihovoj dobi i interesima. Sudjelovanjem u njima, ali i naprosto življenjem u takvom okruženju kakvo predstavlja izviðaèki logor, ona se stotinu puta dnevno naðu u prilici da se zainteresiraju za nešto, da se okušaju u neèemu novome, da se intenzivno druže sa svojim vršnjacima, da uživaju u ljepoti i èistoæi prirode. No, mnogo je važnije što te situacije vrlo èesto zahtijevaju od njih, za njih nove naèine reagiranja, usvajanjem kojih zapravo spontano dolazi do napretka u razvoju njihove liènosti.

Mnogima je neshvatljivo to što izviðaèki voditelji dobrovoljno i besplatno koriste svoje slobodno vrijeme da bi radili s djecom i mladima. Da ih pitate, mnogi bi vam rekli da su im zgode poput ove iz prièe o izviðaèu Miši glavni poticaj. Jer pokazuju da ono što rade ima smisla i daje rezultate.