(Preuzeto sa stranica SIH-a)
Tko želi znati što je skautizam, kako je postao, koje su njegove glavne ideje, taj mora znati život njegovog utemeljitelja i organizatora. Niti jedna biografija ne može bolje nego B.P. – ova tako dobro razjasniti kako znameniti ljudi dolaze do svojih velikih iznašæa. Robert Baden – Powell je roðen 22. veljaèe 1857. godine u Londonu, na broju 6. Ulice Stanhope (sada Stanhope Terrace 11.) Paddington, kao osmo od desetoro djece. Otac Revend B.P. je bio sveæenik, profesor na Oxfordskom sveuèilištu i poznati uèenjak. Njegova majka je bila starija kæi admirala Vilima Smitha, potomka glasovitog junaka kapetana Smitha. Koji se je proslavio svojim pustolovinama u Sjevernoj Americi za vremena kraljice Elizabete. Dva je puta pao u ropstvo indijancima, ali je uvijek na èudesan naèin pobjegao strašnoj smrti. Njegova praunuka, majka Robertova, nije vidjela u svojem životu takvih junaštava, ali je svakako naslijedila ponešto od svojih predaka i to slobodni duh i velihu duhovnu nadarenost.

Razumije se kako su djeca ovakovih roditelja bila prirodno nadarena : pojedinaèno su se isticali na mnogim podruèjima, kao u slikarstvu, glazbi, jezikoslovlju, a osobito u prirodoznanstvu. Otac B.P. – a nije htio svoju djecu rano slati u školu. Prva škola mladog Roberta i njegove braæe bila je sama priroda. Oni su voljeli provoditi svoj život pod vedrim nebom, prouèavajuæi vrste bilja, život ptica, obièaje životinja te tražeæi rijetke kukce, leptire i cvijeæe. Robertu je bilo 4 godine, kada mu je otac umro, ali to nije imalo nikakvih loših poslijedica za odgoj djece. Gða B.P. je tako dobro znala odgojiti djecu, te su se zaèudili i ljudi poput Ruskina i Tekkereya (glasoviti estetik i pisac). Tajna njezinog uspjeha leži u razboritosti i ljubavi izmeðu majke i djece. Ona je poticala svoju djecu na samostalnost i samoinicijativu. Mali Sti (kako su zvali Roberta) u 3. godini života znao se sam obuæi i svuæi; u 5. godini on vodi samostalni raèun o svom izdatku i primitku. Poèeo je jahati kad i hodati. Još za mlaðih dana on i brat Henri napravili su èamac s kojim su istražili obale otoka White-a. Jednom udariše sa svojim èamcem na jednu peæinu. More je bilo uzburkano. Izgledalo je kako je za male istraživaèe došao kraj. Robert se bacio na dno èamca, jer je izgubio svaku nadu u spas. Brat Henri mu je naložio, neka dohvati veslo koje mu je ispalo u more. Bratova briga za veslo probudila je u njemu muževnost i brigu za spas, te su se uspjeli spasiti. Od tog trenutka B.P. nikad nije oèajavao nego je dobro zapamtio, kako u takvim trenucima ljude proðe oèaj, ako im je pažnja svraæena na druge stvari, pa makar to bile i sitnice. Poslije su putovali po rijekama Engleske i Wallisa, a pješice su prošli Škotsku i Wallis. Više puta su morali prenoæiti pod vedrim nebom. Na tim putovanjima su nauèili sve što treba znati skaut, naime: plivat, veslat, kormilarit, vezat èvorove, ložit vatru, kuhat jelo, podizat i gradit šator, pecat i lovit. Jednog dana, pripovjeda B.P., htio je uhvatiti pitomog zeca ne pitajuæi za to vlasnika.
On je dopuzao tako blizu, kad je veæ nakanio pucati, opazio je s druge strane jednog èovjeka, koji je takoðer puzio. Robert se opet èetveronoške vrati nazad, a kasnije opazi kako je to isto uèinio i onaj drugi, kojega je držao za stražara. Tako su oba lovca ostala bez veèere. Ta putovanja nisu bila samo puka zabava. Braæa B.P. su sve i pomno bilježili u svoj album slika i dnevnik. Promatrajuæi tvornice stekli su mnogo praktiènog znanja. Malog Roberta je jako zanimalo snalaženje u nepoznatim gradovima. Osobito mu je bilo drago prijateljstvo vatrogasaca, èiji je posao cijenio i volio. Pod takvim prilikama morao je Robert rano odgojiti u sebi ono što treba skautu: samostalnost i samopouzdanje u granicama skromnosti. Navršivši 12. godina, stupio je Robert u pripravnu školu. Te je 1871. god. stupio u glasovitu školu “Charterhous”, gdje je razvijao interes za umijeæe skautizma i prirodnjaštva. U šumi oko škole, B.P. bi se sakrivao svojim uèiteljima, lovio bi i pripremao zeèeve, ali uz oprez kako ga dim ne bi otkrio.
1876. godine B.P. se prijavljuje u vojsku i odlazi u Indiju kao mladi vojni èasnik, specijaliziran u življenju u prirodi, izradi mapa i izviðanju. B.P. je uvodio nove metode u obuku vojske: male jedinice ili patrole, koje rade zajedno pod jednim voditeljem, sa specijalnim priznanjima (bedževima koji su nalikovali magnetnoj igli kompasa) za one koji su se isticali.   Marljivi rad B.P.–a nije ostao bez ocijene. 1884. god. Englesko vojno zapovjedništvo ga šalje u Afriku, gdje je morao sudjelovati u bitkama protiv crnaca, koji su se pobunili u oblasti Beèuda-land. B.P. se brzo snašao u novom životnim prilikama. Za kratko se vrijeme i tu iskazao kao izvrstan izvidnik i èasnik. Godine 1887. postao je brigadni major, 1888. vidimo ga aðutantom zapovjednika vojne ekspedicije protiv Zalusa. (Zulua) U isto vrijeme postavio ga je njegov naèelnik, general Lajtnant Smith, zapovjednikom izvidnièkih èeta. Borba protiv Zulusa završila je brzo i s povoljnim ishodom za Britance. General Smith je odlikovan, a ujedno i postavljen general-guvernerom otoka Malte. On meðutim nije zaboravio B.P. – a, koji je mnogo doprinjeo njegovom uspjehu. B.P. – u je predloženo mjesto adjutanta i vojnog ministra kod general-guvernara. B.P. je na otoku boravio tri godine. Nije išao na mnogobrojne sveèane gozbe, veæ je èitavo svoje vrijeme provodio u vojarni s vojnicima, te je prouèavao povijest viteštva, naposve Ivanjskog reda. Romantièna priroda, velika junaštva nekadašnjih gospodara otoka, ostavili su u njemu duboki utisak. On sam je govorio kako je neke skautske zakone uzeo iz pravila viteških redova. Kako vidimo B.P.–u nije uzalud prošlo vrijeme, on je iz svake zgode crpio neku korist.  
Godine 1894. nalazi se u Engleskoj. Tu je imao priliku, pokazati svoju muževnost i izvanrednu strpljivost. Naime, ugrizao ga je pas za kojeg su držali kako je bijesan. Po nalogu lijeènika morao je svoju ugriženu ruku svaki dan držati u vruæoj vodi, te je tom zgodom pokazao veliku strpljivost. Slijedeæe godine polazi B.P. opet u Afriku na poziv sira Francisa Scotta, kojemu je vlada naložila, da završi borbu s divljim crnaèkim plemenima Ašati. Sir F. Scott postavio ga je svojim pomoènikom. Ašati su bili vrlo ozbiljan protivnik Engleza. Još 1824. god., su zapoèeli odluènu borbu protiv tuðinskog gospodstva. Tada je pao žrtvom njihovog junaštva i izdajnièkog nehaja svojih, guverner tkzv. Zlatne obale, sir Makart. Nesretni Makart dobio je za obranu umjesto baèvi baruta, baève s bigulama. Kralj Ašantija si je od njegove lubanje izradio kalež. B.P. je organizirao pomoænu èetu od crnaèkih plemena, koja su bila u neprijateljskim odnosima s Ašantijima. Teškom mukom je uvježbao i disciplinirao svoju crnaèku vojsku od 500 ljudi. Za geslo si je postavio jednu staru englesku poslovicu, kojoj je smisao: “Nemoj se uznemiravati, jer strpljivost sve nadvlada”. On je zaista nadvladao sve poteškoæe i u kratkom roku je krenuo sa svojom èetom, kao avangarda ekspediciji u unutrašnjost neprijateljskog kraljevstva. Put je bio težak, a taktika Ašantija je bila slijedeæa: dok je engleska vojska išla naprijed po cesti, njihove èetice su išle kroz guste šume usporednim stazama. Neoèekivanom navalom one bi mogle prekinuti vezu izmeðu engleske vojske i njezine baze.
Zanimljiv je naèin ratovanja Ašantija. Za vrijeme bitke vojnici su išli u prvim redovima, iza njih je išao red nižih èasnika, za njima su išli viši èasnici, a bojni red zakljuèuje sam zapovjednik. Zadaæa je onih koji su iza, tjeranje u boj onih ispred. Uzmiæu li vojnici smrt ih èeka od njihovih naèelnika. A za izgubljenu bitku odgovara glavom zapovjednik vojske. Uzevši u obzir kako je vojska Ašantija bila od 8000 momaka, treba priznati da je to bio ozbiljan neprijatelj, pogotovo za B.P.-a s njegovom crnaèkom vojskom. Ali B.P. brzo je upoznao prilike svoga protivnika. Nevjerojatnom brzinom i energijom on iznenada zauzme prijestolni grad Ašantija, Kumasi. Kralj Prempe i njegova majka bili su zarobljeni zajedno s ostalim velikašima. U veljaèi 1886.god. rat je bio slavodobitno završen. Valja spomenuti da je najljuæi protivnik Engleza bila malarija, od koje su dakako najviše stradali èasnici. Za svoje zasluge bio je B.P. unaprijeðen za lajtnant-pukovnika. Iste godine on veæ ratuje protiv Matabela u sasvim drugoj pokrajini Afrike. Matabeli zapravo nisu podloženi Englezima, ali kad je kod njih nastala kuga na stoci, engleski guverner naložio je, da se uništi okuženo blago. Buduæi da je kod Crnaca stoka glavni izvor bogatstva i temelj narodne ekonomije, Matabeli su shvatili nalog guvernera, kao želju, da se uništi ne samo njihovo bogatstvo, veæ i njihovo pleme. Svoj su ustanak zapoèeli navalom na pojedine posjede bijelaca. Za nekoliko dana poginulo je 150 bijelaca i to više žena i djece. Vijesti o tom krvoproliæu uznemirila je Engleze. Oni su poslali vojsku od 5000 momaka, da umiri Matabele. Crnci su sa svoje strane dignuli vojsku od 30.000 vojnika, i to ureðenu po primjeru Ašantija.B.P. je imao dužnost, da vodi èetu lajtnant-pukovnika Plumera. Teritorija Matabela bila je ogromna, ona je zapremala više nego li Njemaèka i Francuska skupa. Tjerati pred sobom protivnika - to bi znaèilo uzalud gubljenje vremena i sile. Stoga si je B.P. postavio za svrhu, da naðe glavni logor Matabela, gdje su bile skrivene žena i stoka. On je znao, da æe, zaplijenivši tu stoku, svršiti rat u najkraæem roku. Da dozna mjesto glavnoga logora, trebao je sam da ide na izviðanje bez ikakve èete. On je pošao u izviðanje samo u pratnji jednog sluge, crnca Žana.   Evo što prièa B.P. za to svoje junaèko djelo:
“Prošli smo preko 50 milja i našli pred sobom brežuljke, a za njima gorski lanac. Po dimovima od vatre, naloženim po neprijateljskim stražama, našli smo prolaze. Omotali smo kopita svojih konja krpama od starih gunjeva i doèekali smo noæ, da idemo naprijed. Rano ujutro, kada smo prešli brežuljke, opazili smo cijeli niz vatra. Žan je odmah posumljao, da je vatru zapalio jedan èovjek, koji je prelazio od mjesta do mjesta, da zapali vatru, a prema tome neprijatelj je doznao za naš dolazak i htio nas prevariti. Naše je provizorno zaklonište bilo upravo protiv neprijateljskih položaja , koji su bili na vrhuncima gorskog lanca. Da istraži, što je na stvari, Žan je skinuo svoje europsko odjelo i išèeznuo. Moram priznati da sam sumljao na Žana. Osvanuo je dan i Žan se vrati. Da nije znao jezika, bio bi uhvaæen u jednoj zasjedi. Mi smo odluèili promjeniti naše zaklonište i poæi u pravcu prema krilu neprijateljskih položaja, ako bi se to dalo neopazice uèiniti. Zaustavili smo konje kod jednog starog drveta. Èuli smo muèanje krava i lajanje pasa. Izgledalo je, kao da se s one strane planine nalazi glavni logor. Ja sam ispio nešto vode, pojeo jedan dvopek i komadiæ èokolade, i to je bio moj ruèak. Poslije ruèka poèeo sam polagano puzati prema vrhuncu brda k nekom grmlju. Sretno sam dopuzao do tog grmlja i opazio s druge strane glavni logor. Sad sam imao zadaæu da istražim, gdje bi bilo najzgodnije jurišati na neprijateljske položaje. Trebalo je da se vratim natrag. Ne znam kako se to dogodilo, ali sam bio opažen . Odmah se zaèula galama i u potjeru za “bijelim vukom” skoèilo je s raznih strana više crnih stražara. Dok sam bježao, oni su otvorili žestoku pušèanu vatru. Ja sam skakao s kamena na kamen, letio sam kao ptica. Moram zahvaliti svome iskustvu u plesu, da sam imao takvu vlast nad svojim nogama i takvu toènost u njima. Ples “serpantin” najviše mi je koristio u tom upravljanju vlastitim nogama.   Crnci nisu bili nauèeni, da tako trèe po planinskom terenu, a njihove voðe su naložile da prestanu pucati, jer su htjeli uhvatiti “bijeloga vuka” živog. Ali bijeli vuk, “Iteeza” (tako su zvali B.P.-a Crci), mijenjajuæi pravac svog bijega, ostavio potjeru daleko straga i dotrèao do starog, suhog drveta, gdje je bio Žan s konjima. “Signalizacija pomoæu dima pokazala nam je, da su nas na brežuljku spremni doèekati. Morali smo prema tome bježati stranputcima, i to meðu gorskim lancem i lancem brežuljaka”. Tako je sretno izvršio svoju zadaæu “Itreeza”. Uopæe, svuda je pratila sreæa “bijelog vuka”. U bitci na rijeci Umguz skoro je poginuo od neprijateljskog taneta. Jedan Matabel htio ga je ubiti s drveta, na kojem se sakrio. Njegovo je tane pogodilo B.P-ovu cipelu. Jedanput umalo da nije nastradao od velikog kamena, koji je bio baèen iz starinskog topa. Drugi put njegova vlastita puška zapela je o drvo i tanetom mu probušila šešir. Crnci su držali B. P. nekim èarobnjakom. I zaista, on je mogao odgonetnuti ili pronaæi istinu na temelju samih neznatnih podataka. Jednog jutra išao je “Iteeza” sa svojim izvidnicima, doznati za neprijateljske položaje. Njegovo je oko odmah opazilo na strani do puta neko lišæe. On je dignuo nekoliko listova i svratio pažnju na to, da mirušu po pivu. Tada stvori zakljuèak, da su istim putem prolazile ženske iz susjednog crnaèkog sela i nosile na glavi posuðe s pivom, koje je bilo zaèepljeno spomenutim lišæem od jedne biljke koja raste samo u blizini sela. Bilo je to u 5 sati ujutro; poslije 5 sati nije puhao vjetar, a samo vjetar mogao je zbaciti lišæe s posuða. Ovo crnaèko pivo brzo se ukiseli i stoga su se ženske žurile, da ga èim prije donesu vojnicima, a vojnici su ispili pivo èim su ga donijele. Prema tome crnaèka vojska je pijana i nehajna. A to je iskoristio odmah njihov mudri protivnik. B.P. sam kaže za svoju krasnu izvidnièku sposobnost, kako ona odgovara nacionalnom engleskom karakteru: “Ljubav k pustolovinama i duh neovisnosti kod nas su u krvi. Ali treba u sebi odgajati sposobnost za izviðanje i to se isplati, jer izviðanje razvija u èovjeku zdravi smisao, hladnokrvnost i smionost, osim toga ono nauèava da interese zajednice izvidnik stavi višlje od svojih privatnih i osobnih interesa”.
Nisu svi kadri podnositi teški rad izvidnika ili uopæe ratne prilike kolonijalnog rata. Sam Baden - Powell pripovjeda, o sluèaju jednoga vojnika, koji je jednoga jutra došao u engleski logor, izgubivši konja, a pripovjedao je kako je imao posla sa cijelom èetom neprijatelja. Taj je neprijatelj bio jedan ili dva voda engleskih izvidnika, koji su ga htjeli zaustaviti kada je skakao u noænoj tmici k logoru jurio glavom bez obzira), no meðutim junaku se prièinilo kako ima posla s Crncima (ljutim afrièkim neprijateljskim plemenom) i on je tako poèeo pucati u svoje. Za nagradu jadnik je dobio besplatno kupanje u hladnoj vodi. Ako izvidnik mora upravljati osobom, to od toga nije daleko do iskustva upravljati s drugima. Ovo je umijeæe u potpunoj mjeri postigao B. P. On je sa svima jednostavan i naravan, uvijek se prijazno smije, on zna kombinirati strogost i dobrotu u svom ponašanju prema vojnicima. Stoga je postao mio i drag i svojim kolegama èasnicima i svojoj momèadi. Skoro æe mu poslužiti na korist i njegova izvidnièka pronicavost i njegovo znanje, kako treba upravljati ljudima, da zajedno s njima stvori nešto znamenito. To se dogodilo za vrijeme rata Engleza protiv Bura, koji je proslavio samo jednog Engleza, a taj je bio naravno - naš “bijeli vuk”.   Tako je 1899. god. zapoèeo englesko-burski rat (1899-1900). B.P. nije htio ostati bez posla. “Nadam se, da æe mi se dati topli kutiæ”, rekao je na poèetku rata i nije se prevario. Dobio je nalog organizirati u Beèuanlandu iregularne èete. Te bi èete imale zadaæu sprijeèiti ustanak Crnaca, braniti zapadnu granicu Beèuanlanda i južnu Rodeziju, zaštiæivati engleske naseljenike i držati vezu izmeðu luke Buluvajo i južnih engleskih položaja. Èim je B.P. oraganizirao dvije èete, bio je postavljen za zapovjednika gradiæa Mafeking. B.P. vidio je kako može postiæi spomenute zadaæe samo u sluèaju, ako Mafeking ostane u rukama Engleza. Za kratko vrijeme napravio je jaku utvrdu, Buri su se požurili da navale na Mafeking, ali su naišli na junaèki otpor. 217 dana trajala je glasovita obrana utvrde. B.P. imao je samo 1700 ljudi za obranu, a od njih preko polovice prije nisu znali, kako treba baratati s puškom. Njegovo je topništvo brojilo samo èetri topa, od kojih je jedan bio naèinjen po njegovim uputama. Buri su posjedali tvrðavu s vojskom znatno veæom od posade; bilo ih je katkad i do 12.000. Samo su izvandredni talenti branioca Mafekinga spasili èast engleskog oružja. On je dobro znao obièaje i karakter svog neprijatelja, znao je sve promjene, koje bi se dogodile u protivnika. Svake bi noæi išao u izviðanje, a po danu bi opet radio. Najveæu brigu je posvetio tome, da posada i stanovništvo grada ne izgube borbenost i vjeru u uspjeh. U tu svrhu izdavao je novine “Pošta Mafekinga”, na kojima je bilo naštampano: “Izlazi svaki dan, ako nema zapreka sa strane granata”. Dana 21. sijeènja 1900. god. priredio je izložbu djece, na kojoj su bili odlikovani najbolji djeèaci. Kada je nestašica ljudi došla do jako osjetljivih granica, prihvatio je misao svog èasnika lorda Eduarda Cecile-a, da iskoristi djeèake za službu veze, èuvanja zgrada i kao saniteta.
Djeèaci su imali svoga naèelnika seržant-majora Gudieara. Ovo je zaèetak buduæe skautske organizacije. Skauti Mafekinga bili su B.P-u od velike vrijednosti. svibnja 1900. god. Mafeking je bio osloboðen engleskom vojnom, koja je potisnula Bure prema sjeveru. Za izvrsnu službu B.P. je odlikovan promaknuæem u general-majora. Ali naš je junak skroman. On je èesto govorio, da je Mafeking bio laðom gdje kapetan sam bez posade ništa ne bi uèinio. Junaèka obrana Mafekinga bila je možda jedino djelo, koje je poslužilo na èast engleskom oružju, inaèe su za vrijeme burskog rata Englezi trpjeli neuspjeh za neuspjehom. Razumije se da je B.P. postao odmah vrlo popularan. U svim engleskim gradovima Južne Afrike htjeli su ga ugostiti i poèastiti. Naš je junak došao inkognito u Captovu baš u trenutku, kad su mu tamo spremali sjajan doèek. On je sudjelovao u svim sveèanostima, koje su mu bile prireðene, ali se nije otkrio. Graðani, ražalošæeni što nije došao slavljenik, tek su kasnije doznali za njegov boravak meðu njima. On je postao popularan i u metropoli, a osobito su mu djeèaci pisali masu pisama i ta pisma nisu nikada ostajala bez odgovora. 1903. godine B.P. se vratio u London. Iz Londona je bio poslan u Ameriku, da prouèi taktiku amerièke konjice. Tamo je pobliže upoznao život kanadskih lovaca - “trapera” i pastira “kauboja”. Od prvog prouèavanja ostale su neke igre i vježbe kod boy-skauta. Vrijeme od 1903.-1907. god. moramo smatrati vremenom preokreta u karijeri i životu sir Roberta. Prije je bio u prvom redu vojnik, sada je postao pedagogom, odgojiteljem omladine. Što ga je potaknulo na to, da postane pedagogom? Valja priznati, da glavni uzrok tome leži u njegovom rodoljublju. Ono ga je baš i potaklo, da misli na poveæavanje snage svoga naroda.   Sam B.P. kaže, kako je o potrebi novog sustava odgoja poèeo razmišljati najviše pod utjecajem slijedeæih prilika : 1.) Za vrijeme burskog rata došao je do konaènog uvjerenja, kako dobre vojnike može pripraviti samo onaj, koji bude u njima odgojio svjesno shvaæanje dužnosti ili inaèe karaktera. U naše doba malo što vrijedi vojnik - automat; suvremeni rat traži od vojnika veliku inteligenciju i brzu valjanu odluku. 2.) Za vrijeme boravka u domovini B.P. svratio je pažnju na strast svoga naroda za sportom. A glavno, što je na njega porazno djelovalo, bilo je da Englezi vole sport, to jest vole samo gledati utakmice, a ne sudjelovati u njima. Dakle ono što ima u sebi dobroga sporta, to ne utjeèe na fizièki razvoj naroda. Omladina ostaje kržljava, slaba i mekušna, a osim toga ona se uèi nezdravim stvarima, okladi i hazardnim igrama. Baš su u to vrijeme Englezi trošili 7,000.000 funta sterlinga za ulazninu na nogometne utakmice, 20,000.000 funta sterlinga trošilo se u igri na oklade. Gubitak vremena i novca, kvarenje karaktera donose tolike štete, da je B.P. imao pravo govoriti o opasnosti koja prijeti Velikoj Britaniji. Svoje iskustvo izlaže u knjizi “Aids to Scouting” ili “Pomoæ u izviðaštvu”, koje postaje literatura u nekim školama.  
U ljeti 1907. Godine B.P. se upoznaje s radom Artura Pearsona u Djeèjem domu, te im prièa svoje zgode. Kako bi isprobao svoje metode, organizirao je 25.07.1907. godine ogledno logorovanje na otoku Brownsea, Poole, u Dorsetu. Sa sobom je poveo 22. djeèaka, od kojih su neki bili iz ekskluzivnih javnih škola, a neke iz radnièkih domova. Bili su podijeljeni u èetiri patrole: Bulls (Bikovi), Curlews (Šljuke), Ravens (Gavranovi) i Wolves (Vukovi)! U sijeènju 1908. godine u 6 èetrnaestodnevnih nastavaka preraðene knjige “Pomoæ u izviðaštvu” B.P. izdaje knjigu “Scouting for Boys” ili “Izviðaštvo za djeèake”. Koji su se spontano organizirali u patrole. Te ih na njihov nagovor B.P. poæinje voditi 22.12.1908. god.  
1910. god. B.P. se povlaæi iz vojske u dobi od 53 godine po savjetu kralja Edwarda VII i radi na jaèanju Skautskog pokreta. 1910. god. B.P. se povlaæi iz vojske u dobi od 53 godine po savjetu kralja Edwarda VII i radi na jaèanju Skautskog pokreta.

B.P. 1912. god. ženi s Miss olave St. Claire Soames (iz ovog braka su sin Peter i dvije kæerke, Heather i Betty) Vjenèani dar Olivi i Robertu B.P. od skauta.
1916. god. osnivaju se pokret za poletarce, te za planinke, a 1919. god. i brðanski pokret 1920. god. se održava prvi meðunarodni Jamboree u Olympia - Hall, London, Engleska na kojem je B.P. proglašen za “Glavnog skauta svijeta” (Chief Scout of the world). 1922. godine izdaje knjigu “Rower book” ili “Priruènik za brðane”. Te mnogo putuje po svijetu i piše najpotrebnije priruènike. 1931. god. je održan prvi skup brðana u Kanderstegu.   1924. god. je održan 2. Jamboree u Kopenhagenu. 1929. god. se održava 3. Jamboree u Birkenheadu, (Arrowe Park, na Wembley stadionu): B.P. postaje Lord od Gilwell-a, pred 21 000 skauta, a titulu mu je predao Princ od Walles-a.
1931. god. B.P. se zbog narušena zdravlja vraæa u Keniju (Afrika), gdje dovršava svoje mnogobrojne knjige namijenjene skautima. 1941.
08. sijeènja u Nyeri (u blizini Nairobi-a) umire u starosti od 83 godine. 09. sijeènja je pokopan u sjeni planine Mount Kenya. U blizini gradiæa Paxtu.

Na grobu B.P. – a i njegove žene Olive B.P. stoji: U sjeæanje na Roberta Baden-Powella glavnog skauta svijeta 1857 – 1941. aiznad su ukrštene zastava WOSM-a (Svjetske organizacije izviðaèkog pokreta) i WAGGGS-a (Svjetske organizacije planinki/ Girl guides).
» >