(Preuzeto sa stranica SIH-a)
Skautski (izviðaèki) pokret zasnovan je potkraj prvog desetljeæa 20. stoljeæa u Engleskoj, s ciljem da radom i životom u prirodi pridonese odgoju djece i mladeži. Prva saznanja o skautizmu doprla su u Hrvatsku ubrzo nakon osnivanja izviðaèkih organizacija u više zemalja Srednje Europe. Uoèivši odgojne vrijednosti pokreta, ondašnje su prosvjetne vlasti poduprle širenje tog vida djelatnosti meðu hrvatskom školskom mladeži. Tako su se tijekom 1913. u srednjim školama širom Hrvatske poèele osnivati družine koje su, isprva pod nazivom "ðaèke izletne družbe" djelovale po zajednièkom izviðaèkom programu. Te omanje skupine djeèaka, uglavnom vršnjaka udruženih na osnovi zajednièkih sklonosti i nerijetko veæ postojeæeg osobnog prijateljstva, odlazile su na izlete, katkada i na više putovanja, te usvajale razna korisna znanja i vještine (upoznavanje prirodnog okoliša, planinarenje, snalaženje u prirodi, loženje vatre i prireðivanje jela, signaliziranje, èitanje karata, izrada zaklona za sluèaj nevremena, podizanje šatora, izletnièka higijena, pružanje prve pomoæi kod nezgoda - itd.), pri èemu se poticala snalažljivost, samostalnost i "plemenito natjecanje u radu", te razvijao osjeæaj osobne èasti i èovjekoljublja.
Ubrzo se za èlanove izletnih družbi uvriježio naziv skauti, a njihove praktiène odore (identiène uniformi skauta u drugim zemljama) postale su izvanjski znak Hrvatskog skautskog udruženja, ustrojenog 1914.

Ubrzo po izbijanju Prvog svjetskog rata (u ljetu 1914.), skauti preuzimaju razne humanitarne zadaæe (pomoæ obiteljima èiji su hranitelji na ratištu, prikupljanje hrane, odjeæe i novèanih priloga za siromašne, pomoæ pri žetvenim radovima), dok stariji meðu njima postaju pomoæna snaga u javnim službama koje su zbog ratnih prilika oskudijevale ljudstvom (raznošenje pošte, pomoæ u vatrogasnoj službi i službi hitne pomoæi, održavanje reda na javnim priredbama, usluge ranjenicima po bolnicama, informativna služba na željeznièkim postajama, službe dostave u javnoj upravi itd.) - èime su se u konkretnim životnim situacijama potvrðivale vrijednosti usvojene u izviðaèkoj obuci.

Ondje gdje nije bilo potrebe za takvim izvanrednim djelovanjem, skautske su družbe i nadalje provodile uobièajeni "mirnodopski" program - sve do potkraj rata 1918., kad se raspadom dotadašnje države (Austro-Ugarske monarhije) ugasilo i Hrvatsko skautsko udruženje.
Meðutim, zahvaljujuæi mladenaèkoj sklonosti za doživljajima u prirodi, te nesmanjenom oduševljenju za skautski program, neke su družbe nastavile spontano djelovati i u poratnom metežu i u novonastaloj državi (Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji), što je uz entuzijazam pojedinih profesora, koji su kao "kuratori" nadgledavali njihov rad, pridonijelo postupnom oživljavanju skautskog pokreta u nekoliko gradova u Hrvatskoj.
Godine 1921. službeno je osnovan Savez izvidnika i planinki (kasniji naziv: Savez skauta Kraljevine Jugoslavije), èiji predstavnici sudjeluju na meðunarodnoj skautskoj konferenciji 1922. u Parizu, na kojoj je ustanovljena Svjetska organizacija skautskog pokreta (WOSM), a jugoslavenski izviðaèki savez postaje njenim punopravnim èlanom.
Iako brojèano nije bio toliko jak poput nekih drugih organizacija koje su izmeðu dva svjetska rata okupljale djecu i mladež, naš je skautizam baš u tome razdoblju usvojio brojne tekovine modernog odgoja. Dok su, na primjer, u veæini država, napose na aglosaksonskom podruèju, postojale strogo odvojene skautske organizacije za mušku i žensku mladež, u nas je prihvaæeno naèelo koedukacije - zajednièkog odgoja djeèaka i djevojèica, izviðaèa i planinki (pa je u tom pogledu Savez skauta èak bio ispred ondašnje školske pedagogije, koja æe tek godinama kasnije priæi uvoðenju mješovitih razreda u školama).

Prepoznatljivi u javnosti po svojim šeširima široka oboda, skauti su uživali ugled organizacije ispunjene zanimljivim i korisnim radom, koji se najveæim dijelom ostvaruje u prirodi - na izletima i logorovanjima, gdje se usvajaju brojna praktièna znanja i vještine, gdje se potièe samostalnost i razvija prijateljstvo.

Jedna od znaèajki organizacije bilo je uèešæe mladih u rukovoðenju: svoja iskustva steèena svakodnevnim radom u jedinicama, buduæi su voðe dopunjavali na odgovarajuæim teèajevima ("šumske škole"), upoznavanjem osnova skautske pedagogije.
Kao pripadnici svjetskog pokreta, jugoslavenski su skauti održavali veze sa vršnjacima u drugim zemljama, te su u više navrata sudjelovali na "jamboreeima", svjetskim skupovima skauta.
Kad je u travnju 1941. g. Drugi svjetski rat zahvatio i naše prostore, Savez skauta obustavio je rad. Mnogi mladi ljudi koji su u svojim skautskim danima usvajali napredne ideje, postali su sudionici antifašistièkog pokreta i partizanske borbe.

U poslijeratnom razdoblju izviðaèke su forme rada ponovno oživjele u okrilju ondašnjeg Saveza pionira. U težnji da rad s djecom uèini što raznovrsnijim i zanimljivijim, pionirska je organizacija postupno usvajala mnoge sadržaje vezane uz boravak u prirodi - izlete, logorovanja, višetjedne pohode tijekom kojih se noæilo pod šatorima, a veæi se dio puta prolazio pješice. Postupno je u društvu potpuno prevladalo shvaæanje da se rad s djecom treba odvijati u što širim i raznovrsnijim formama, te je otvorena i moguænost postojanja više djeèjih i omladinskih organizacija.
U jesen 1950. osnovane su u Zagrebu i Splitu, a zatim i u nekim drugim mjestima, prve skupine djece koje su se specijalizirale za izviðaèke sadržaje, naglasivši to i svojim nazivom - pioniri-izviðaèi. Tada su se i javile prve zamisli o posebnoj organizaciji kakva je danas izviðaèka.
U travnju 1951. g. osnovan je pri Savjetu Saveza pionira NRH Aktiv za rad s pionirima-izviðaèima, èime je zapravo pokrenuta djelatnost na stvaranju izviðaèke organizacije u Hrvatskoj. Dan poèetka prvog teèaja za voðe izviðaèkih jedinica 19. svibnja se i danas obilježava kao Dan izviðaèa. Izviðaèki se pokret brzo širio i usvajao atribute posebne organizacije, te je pod nazivom Savez izviðaèa i planinki Hrvatske poèeo djelovati i prije nego što se na osnivaèkoj skupštini 29. svibnja 1952. izdvojio iz Saveza pionira. Izviðaèke organizacije koje su istodobno i na slièan naèin nastajale u drugim republikama ondašnje državne zajednice, udružile su se 1953. g. u Savez izviðaèkih organizacija Jugoslavije (kasniji naziv: Savez izviðaèa Jugoslavije).
Zasnovana na specifiènom odgojnom programu, koji uspješno nadopunjuje odgoj u domu i školi, izviðaèka je organizacija tijekom proteklih pola stoljeæa uljepšala i obogatila odrastanje desetaka tisuæa djece i mladih. Kad je poèeo Domovinski rat , mnogi su mladi ljudi, izviðaèki entuzijasti, svoju izviðaèku uniformu zamijenili odorom Hrvatske vojske, a neki su dali i svoje živote u borbi za slobodu i nezavisnost domovine. Za ratnih dana izviðaèi su pružali pomoæ izbjeglicama i prognanicima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao što i danas nastoje uljepšati živote djece koja su u ratu ostala bez roditelja.

Svojim dosadašnjim radom izviðaèka je organizacija stekla ugled i poštovanje javnosti, a njen karakter i dosad izgraðene vrijednosti prepoznate su i u trenutku kad je 1993. g. Savez izviðaèa Hrvatske postao punopravnim èlanom Svjetskog izviðaèkog pokreta.


("Izviðaèke godine", Savez izviðaèa Hrvatske, Zagreb, 2002.)

< «   » >